Zamislite svijet bez škole. Kako bi izgledao? Što bi se sve promijenilo? Dajte si vremena i malo razmislite o postavljenim pitanjima…
Nadam se da vam je ova mala meditacija pomogla kako biste na drugačiji načini promišljali o školi općenito, ali i o našoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna – Pula. Možda ćete, promišljajući o postavljenim pitanjima, doći do odgovora zašto su nam škole potrebne, barem u ovome civilizacijskome krugu i nasljeđu koje nas čini upravo onime što jesmo.
Čovjek je duhovno i materijalno, vizualno i taktilno biće. Sve što nas okružuje ima svoju povijest i mjesto u njoj. Ništa oko nas ne bi izgledalo tako kako izgleda da nije bilo umjetnika, obrtnika i svih onih koji su promišljali kako svijet učiniti boljim, ljepšim i plemenitijim mjestom za naš boravak u njemu. Iz tih je razloga imati školu za umjetnost i dizajn civilizacijski doseg nekog društva.
Proučavajući i valorizirajući povijest likovnog obrazovanja na ovim prostorima, vidjet ćemo da je ona, zapravo, vrlo kratka. Povijest našeg učenja, ali i likovne edukacije u Puli, a potom i Istri, započinje krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnivanjem smjera za aranžiranje i unutarnju dekoraciju. Možda sam naziv zanimanja nije obećavao ono što će iz njega proizaći. Od samih začetaka bilo je jasno da se akademski slikar i likovni pedagog Ivan Obrovac, a ubrzo će mu se pridružiti i kolega Fulvio Juričić, neće zaustaviti na samim programima, nego da će ih nadograđivati likovnim promišljanjem i otvaranjem prema svijetu umjetnosti.
Teško je nabrojati kako su se sve zvala zanimanja vezana uz likovnost tijekom različitih mijena tadašnjeg jugoslavenskog školstva. Prvo su bili dekorateri, pa likovni stručni radnici za grafičke tehnike i naposljetku grafički dizajneri. Unatoč nazivu, ono što je svim programima bilo zajedničko važnost je prepoznavanja i isticanja likovnog odnosno umjetničkog.
Osnutak škole 1995. bio je veliki i važan događaj za tadašnju Pulu, Istru, ali i Hrvatsku. U povijesti hrvatskog školstva pulska Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna treća je škola likovnih umjetnosti sa samo dvadeset pet godina postojanja. To puno govori o važnosti njenog osnutka, ali i o odnosu tadašnje društvene klime prema potrebi umjetničkog obrazovanja. Entuzijazmu tadašnjih kolega Erosa Čakića i Roberta Paulette koji su pokrenuli inicijativu za osnivanjem škole nadogradilo se razumijevanjem osnivača koji je prepoznao potrebu za školom likovnih umjetnosti u Istarskoj županiji. To nam govori i o stavu tadašnje društvene klime prema potrebi i važnosti umjetničkog obrazovanja. Napokon se moglo prestati odlaziti na školovanje u Zagreb ili Split. Ta, možda nekima mala, promjena povijesni je trenutak za sve nas koji smo svoj život podredili umjetničkom stvaralaštvu i edukaciji. Krenuli smo u životnu avanturu koju ni sami nismo mogli sagledati kao ni njezine posljedice za sve nas. To mogu sa sigurnošću tvrditi, jer u radu škole sudjelujem od njezinog osnutka. Trebalo je vremena da shvatimo da smo nakon osamostaljenja postali sami odgovorni za sebe i sve što radimo, da iza nas više ne postoje druge škole u kojima smo se često osjećali kao neugodni podstanari koji svojim načinom promišljanja remete čvrsto ustaljene norme klasičnog poučavanja.
Uronjeni u svakodnevicu često zaboravljamo da posao, poziv kojim se bavimo, ima dalekosežne posljedice za sve nas, kako pojedince tako i društvo u cjelini. Ono što danas smatramo novom paradigmom obrazovanja imanentno je umjetničkom obrazovanju, jer bez rada na zadatku kao projektu, umjetničko ili dizajnersko obrazovanje ne bi bilo nemoguće.
Ne smijemo zaboraviti da cijeli školski sustav postoji iz jednog jedinog razloga, kako bi omogućio susret učenika i nastavnika i da ništa ne smije biti važnije od samog čina poučavanja bez obzira na to o kojoj se vrsti i razini obrazovanja radilo.
U današnjoj epohi promjena nameće se pitanje znamo li čitati te promjene i na njih kvalitetno odgovarati ili ćemo se njima nekritički i bez promišljanja povinovati. Škola je nekada imali jasno zadanu ulogu u društvu koju joj pomalo, ali sigurno, oduzimaju razni oblici neformalnog obrazovanja, samoprozvani gurui životnih učenja i međuvršnjačko poučavanje bazirano samo na korištenju suvremenih tehnologija koji se u odnosu prema školi postavljaju kao novi autoriteti. Ne bude li te činjenice društvo shvatilo na vrijeme, a bojim se da ne shvaća, jer se škole stalno prozivaju pitanjem: „Što škola čini vezano uz negativne društvene pojave?“, postupno će joj se oduzeti vodeća uloga u odgoju i obrazovanju. Naša je želja da i dalje ostanemo autoritet i imamo vodeću ulogu u području umjetničkog obrazovanja, za što ćemo se svim snagama zalagati. To ne znači zatvaranje prema različitim oblicima suradnji, ali sigurno će njihov odabir, kao i do sada, biti dobro promišljen i mjeren izvrsnošću.
Nadam se da će osnivač naći mogućnosti za unaprjeđenjem likovnog, umjetničkog obrazovanje, kako bismo i u tom segmentu bili dobar primjer drugima. U vjeri da će se na odgovarajući način prepoznati naše potrebe, nastavljamo kročiti naprijed i dalje vođeni idealizmom kao i prije dvadeset pet godina.
Davor Kliman, ravnatelj mentor